Bernard je rođen oko 1090. u plemićkoj obitelji u mjestu Fontaines-les-Dijon pokraj grada Dijona u Francuskoj. Imao je petero braće i jednu sestru, a otac Tescelin le Saur bio je gospodar Fontaina i po rodu jedan od najznačajnijih vazala burgundskog vojvode. Bernardova majka Aletha bila je izvanredna žena, divna majka i uzorna kršćanka.
Bernard je bio vrlo povučen i osjetljiv dječak sklon sabranosti, pobožnosti i provodio je kreposnu madost. Osobitu je ljubav pokazivao prema bl. Djevici Mariji. U sedamnaestoj godini umire mu majka što ga je jako potreslo te se neko vrijeme osjećao izgubljenim. Takvo stanje uz kušnje protiv čistoće trajalo je četiri godine.

Sazrijevši u tom mučnom i teškom stanju 1111. povlači se u Châtillon u čemu ga slijede sva braća i neki rođaci (poslije će im se pridružiti i otac Tescelin), a u travnju 1112. s tridesetoricom mladića među kojima su bila i četiri njegova brata, stupa u reformirani samostan Cîteaux. Taj se samostan latinski zove Cistercium, pa otud i ime redovnika: cisterciti. Kasnije će taj samostan postati kolijevka cistercitskog reda, a Bernard njegov najveći i najpoznatiji sin.
Bernard je bio danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje usvojivši spoj navještanja i pisanja. Njegovo književno djelo sačuvalo je kroz stoljeća veliku duhovnu vrijednost i svježinu jer je pisao slikovito, toplo i usrdno. Uz to je bio nedvojbeno najveći govornik u tadašnjoj Europi.
S nepunih 25 godina izabran je za opata samostana u Clairvauxu koji će sa svojih 67 monaha postati uzor redovničke stege i privlačno mjesto za duše koje su težile savršenstvu. A takvih duša je tada bilo mnogo. Svoje djelovanje Bernard nije ograničio samo na svoju subraću u samostanu već se ono protezalo i na brojne svećenike, redovnike i laike njegovog doba, a traje i sve do danas. Njegova golema korespondencija bila je veća od korespondencija careva i papa toga burnog vremena.

Bernard je bio uključen i u pokret križarskih ratova radi oslobođenja Jeruzalema. Francuski su se vitezovi 1119. u Jeruzalemu ujedinili u jedan duhovni red te su se po svojoj prvoj naseobini na području Salomonovog hrama nazvali templari. Njihovo je Pravilo 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, a poticalo je od sv. Bernarda.
Bernard se bavio intenzivno crkvenim i političkim poslovima, više nego ijedan drugi redovnik. Njegova mistika i kontemplacija u velikoj su mjeri pripomogle rastu Crkve tako da se to vrijeme s pravom naziva Bernardova epoha. Do svoje smrti osnovao je 68 samostana koji su svi bili smatrani kao kćeri opatije iz Clairvauxa. Umro je 20. kolovoza 1153. u dobi od 63 godine shrvan pokorom, naporima i bolešću. Bio je veliki Marijin štovatelj i širitelj njezine slave tako da su, u pravilu, sve cistercitske crkve njoj posvećene. Sv. je Bernard bio pravi dokaz da asketski i kontemplativni život ne otupljuju čovjeka već ga čine plodnim i otvorenim.

Marija Magdalena je zaštitnica našega Reda iz razloga što su žene na čelu s Marijom Magdalenom prve svjedokinje izvornih, temeljnih događaja kršćanstva. Marija Magdalena je bila prva navjestiteljica Isusova uskrsnuća. U Crkvi se časti kao „Apostola apostolorum“, tj. kao apostol nad apostolima, apostol sam, kao što navodi novi liturgijski kalendar, jer je Mariju tako nazivala rana Crkva. Nazivali su je i Nova Eva, sveta Mirofora - Nositeljica pomasti.
U poslanici Korinćanima čitamo, (1Kor15,3-5). Marija Magdalena je postala nova osoba s obzirom na dotadašnji svoj život, postala je potpuno Kristova, doživjela je novo rođenje u susretu s Kristom. Tako i vitezovi templari, svečanom prisegom i danim zavjetom, svjesnošću težine odluke i namjere ulaze u novi život s braćom, sestrama u Kristu.
O Mariji Magdaleni ima dosta tekstova u Novom zavjetu. Susrećemo je za vrijeme Isusovog javnog djelovanja (Evanđelist Luka donosi, kako su u Isusovoj pratnji uz Dvanaestoricu bile i neke žene koje su bile izliječene od zlih duhova i bolesti. Marija zvana Magdalena, iz koje je izagnao sedam đavola...(LK8,2) (broj sedam je simbolika koja označava sveukupnost, znači sve mane i poroci zajedno) za vrijeme Isusovog razapinjanja i muke, njegove muke, te je susrećemo za vrijeme navještenja uskrslog, kao što već spomenusmo.
Marija Magdalena i druge žene koje su pratile Isusa i pomagale mu za vrijeme njegovog javnog djelovanja na zemlji dok je naviještao radosnu vijest, ravnopravno s dvanaestoricom surađuju s Isusom.
Marija Magdalena je bila i svjedokinja razapinjanja, tj. Svjedokinja kada je Isus predavao duh, te povjerio svoju Majku učeniku.
Uplakana Marija prepoznaje Uskrslog tek kad ju je nazvao „Marijo“. Ivan evanđelist opisuje Mariju kako postaje navjestiteljicom uskrslog Gospoda, te je navijestila Isusovim učenicima:“Vidjela sam Gospoda“
Sveta Marija Magdalena je Evanđelistica nove Evangelizacije, civilizacije života (širenje radosnog susreta-događaja Isusa Krista)
Potrebno je također napomenuti, kako ne bi došlo do ponovnog miješanja ili poistovjećivanja triju različitih žena u vjeri zapadne Crkve, koje su se iskazivale u liturgiji i pobožnosti, u slikarstvu i književnosti, u romanima i filmovima - sve do današnjeg dana. Od sredine prošlog stoljeća, pažljivijim čitanjem novozavjetnih tekstova uvidjelo se da je ispravna bila vjera rane Crkve, te da se radi zapravo o trima različitim ženama.

U evanđeoskim izvještajima imamo tri žene:

Prva je bezimena raskajana griješnica.

Druga je Marija iz Magdale, koja s ostalim ženama prati Isusa na njegovu napornom putu Galilejom. Ona je svjedokinja smrti, ukopa (Mk 15, 40 s. 47) i uskrsnuća: "Uskrsnuvši rano prvoga dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha." (16, 9) Marija Magdalena ne može zbog toga biti ona grešnica u gradu. Opsjednuće nije posljedica grešnog života. Marija je prozvana Magdalena po Magdali, gradu u to vrijeme poznatom i važnom na prometnici koja povezuje Istok s Egiptom. Hodočasnici i danas posjećuju kuću Marije Magdalene. Tamo je sada samostan sv. Marije Magdalene.

Treća bi bila Marija iz Betanije.

Pročitajmo jedan dio toga nadahnutoga Palmasova teksta!
Grgur Palmas solunski nadbiskup od 1340-1359
»Medu onima što su nosile miomiris na Kristov grob, slavimo jedino spomen Marije Magdalene. Krist je iz nje istjerao sedam zlih duhova da bi dao mjesto sedmerostrukom djelovanju milosti Duha. Njezina ustrajnost da ostane i dalje na grobu zavrijedila joj je viđenje i razgovor s anđelima; zatim je vidjela Gospodina te postala njegovim apostolom kod apostolâ. Poučena i potpuno uvjerena iz ustiju samoga Boga, polazi naviještati im da je vidjela Gospodina i ponavljati im što joj je rekao.
Promotrimo, braćo moja, koliko je po dostojanstvu Marija Magdalena zaostajala za Petrom, glavom apostola, i Ivanom, veoma ljubljenim Kristovim teologom, a koliko je ipak više od njih bila obdarena. Kad su oni dotrčali na grob, ne vidješe drugo do plahtice i ručnika; no ona koja je čvrstom ustrajnošću ostala do kraja na vratima groba, vidjela je prije apostola ne samo anđele, nego i samoga Gospodara anđela, uskrsla u tijelu, čula je njegov glas i tako ju je Bog svojom riječju stavio u svoju službu.

Hram je u kojem u ovaj čas stojimo slika Kristova groba. On je čak i nešto bolje od slike, on je, tako reći, stvarno jedan drugi Sveti grob. Tu se nalazi mjesto gdje se polaže Gospodinovo tijelo, tu se nalazi sveti stol. Svaki, dakle, onaj što se cijelim srcem žuri prema ovome božanskome grobu, istinskom Božjem prebivalištu, da bi tu sabrana duha i upravljena prema Bogu ustrajao sve do kraja, taj će ne samo na anđeoski način naučiti riječi nadahnutih knjiga, nego će i sam očima duha, da ne kažem i više: očima tijela, bez ikakve prevare promatrati samoga Gospodina. Jer onaj koji očima vjere promatra mistični stol i kruh života pohranjen na njemu, vidi u stvarnosti Božju Riječ, koja je za nas postala tijelo i nastanila se medu nama. A ako se udostoji i primiti ga, ne samo da ga vidi, već i sudjeluje u njegovu bitku, prima ga u svoje srce kao gosta te se ispunja božanskom milošću što dolazi od njega. Isto tako kad je Marija vidjela onoga koga su apostoli željeli vidjeti, zaslužila je viđenje i uživanje onoga koga prema Apostolu i anđeli žele gledati. Po toj kontemplaciji, po tom sudjelovanju u misteriju čovjek se sav pobožanstvenjuje.
«Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuće. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvećene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naučimo onu čuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem, kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova učenika, kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik.
Popularnost svete Marije Magdalene što nema nikakve veze sa Templarima, očituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, tvorničari parfema i pomada, vrtlari, vinciliri, vinogradari i učenici. Njezino ime nose mnoge žene.