Templari
Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari) osnovan je 1118. nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.
Organizacija
Žig Templara - simbol njihove podvojenosti između vojnih i duhovnih obaveza
Red se dijelio na vitezove i služeću braću , a na čelu reda je bio Veliki meštar i Generalni kaptol. Bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.
Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.
Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.
Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i nekim oblikom bankarstva, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje
Povijest
Templari na lomači - ilustracija francuskog rukopisa iz 15. stoljeća
Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi. Sudjelovali su u ratovima protiv Saracena u Španjolskoj i u oslobađanju Portugala.
Prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima.
Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacques DeMolaya. 1312. Papa Klement V. ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju uglavnom Ivanovci (Hospitalci) tj. današnji vitezovi od Malte.
Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Drugi dio je pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape. U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom "Oprostite Templari" u kojemu Papa Klement V. utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog Reda.
Legende i mitovi povezani s Templarima
Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizirana u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13.
Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima.
Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazane biljke čije je porijeklo Amerika (kao npr. aloe-vera), a freske su, navodno, nastale otprilike 50 godina prije Kolumbovih otkrića.
Posljednju i povijesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V., , francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.
Templari na području Hrvatske
Tijekom druge polovine 12. stoljeća Templari dolaze u Hrvatsku i srednjevjekovnu Slavoniju i tu dobijaju nadimak božjaci (od ubogi). Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od Pape dobili samostan Sv. Gregorija.
U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje kuće-podružnice i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Imali su vrlo veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, ali su i dolazili u sukob s plemstvom i pukom.
Nakon njihovog ukidanja 1312. Papa dodjeljuje njihove posjede Ivanovcima koji su zatim uspostavili Vranski priorat. Hrvatska Dubica Templarski grad u Hrvatskoj. Dubicu su izgradili Templari i uredili prema svojim zakonima, spominje se da je 1239. godine prilikom izmirenja kralja Kolomana s Templarima i vraćanja posjeda oko Dubice Templarskom redu.
Mjesto Dubicu spominje povelja izdana 1240. godine u Dubici, u kojoj meštar Templara Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kraj Dubice. Uređenje Dubice kao grada donosi povelja izdana u Dubici 1244. godine u kojoj dubički sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje Pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana.
Preuzeto sa Wikipedije
Non Nobis Domine Non Nobis Sed Nomini Tuo Da Gloriam
© OCMTH CROATIA